Guverner Boris Vujčić razgovarao je s novinarkom Martom Roels za poljski dnevni list Gazeta Prawna. Intervju je objavljen 20. srpnja 2025.
Euro ne rješava sve probleme i ne funkcionira uvijek jednako dobro za sve. Iako Hrvatska još nije dostigla razinu razvoja zapadnih zemalja eurozone, izbjegla je spektakularne neuspjehe poput Grčke ili Portugala. Stekla je stabilnost i niže troškove financiranja, kaže Boris Vujčić, predsjednik Hrvatske narodne banke, u intervjuu s Martom Roels.
Jedna od glavnih zabrinutosti oko usvajanja eura u Poljskoj je značajan porast cijena. Gledajući Hrvatsku, čini se da se tako i dogodilo. Kako je središnja banka suzbila ovu pojavu?
Suprotno zabrinutosti, euro je imao minimalan utjecaj na cijene u Hrvatskoj – inflacija je porasla za samo 0,2 - 0,4 postotna boda. Cijene su doista porasle tijekom uvođenja eura, ali ne zbog zajedničke valute. Inflacija je 2022. godine iznosila 12,6%, a 2023. – 8,6%, što je rezultat globalnih poremećaja – prvo pandemije i poremećaja u lancima opskrbe, zatim rata u Ukrajini i rasta cijena roba.
Do ulaska u eurozonu (1. siječnja 2023.) inflacija u Hrvatskoj već je padala. Neovisne studije – i naše i Eurostatove – potvrđuju da je sam učinak eura bio praktički neprimjetan. Značajan porast zabilježen je samo u određenim uslugama.
Dobra priprema bila je ključna – 16 mjeseci cijene su morale biti prikazane istovremeno u kunama i eurima, što je potrošačima pružilo jasnoću i ograničilo mogućnost manipulacije. Nadalje, utvrđena je čvrsta formula za konverziju i zabranjeno je proizvoljno zaokruživanje. To je osiguralo da promjena valute ne utječe značajno na svakodnevnu potrošnju Hrvata.
Hrvatska je jedno od omiljenih odredišta za odmor Poljaka, a hrvatski BDP 20% ovisi o turizmu. Nakon uvođenja zajedničke valute, mnogi Poljaci zaključili su da je Hrvatska postala preskupa. Kako je turistički sektor reagirao na promjenu valute?
Prije svega, prema službenim podacima procijenjenim na temelju turističkog satelitskog računa, izravni doprinos turizma BDP-u iznosi približno 12%, dok 17,5% čine prihodi od potrošnje stranih turista u platnoj bilanci. Veće procjene koje dajete uključuju neizravne učinke, poput ulaganja i utjecaja na druge industrije.
Neosporno je da su cijene turističkih usluga značajno porasle u posljednje dvije godine, ali ne zbog eura. To je rezultat rastućih troškova i uvjerenja industrije da će, unatoč rastu cijena, turisti i dalje dolaziti. I do sada se to pokazalo točnim, jer broj turista, uključujući i one iz Poljske, ne opada; zapravo, raste.
Štoviše, uvođenje eura olakšalo je život stranim posjetiteljima – nema potrebe za zamjenom kuna, plaćanjem provizija ili izračunavanjem tečaja. Cijene su transparentnije, a planiranje proračuna jednostavnije.
Je li uvođenje eura korisnije za manja gospodarstva? Koje su ključne strateške koristi za zemlju s ograničenim utjecajem na devizni tečaj?
Definitivno, manja gospodarstva imaju više koristi. U slučaju zemlje poput Hrvatske, koja je snažno povezana s tržištima eurozone, njezina vlastita monetarna politika već je bila vrlo ograničena.
Zahvaljujući euru, tečajni rizik je nestao, kreditni i transakcijski troškovi su pali, a gospodarstvo je postalo otpornije na šokove. To je posebno važno u nesigurnim vremenima – jedinstvena valuta pruža veću sigurnost i stabilnost malim, otvorenim gospodarstvima.
U međuvremenu, jedan od glavnih argumenata protiv eura je gubitak kontrole nad monetarnom politikom – posebno u vrijeme krize. Je li Hrvatska time izgubila alate za brz odgovor na ekonomske šokove?
Upravo suprotno, sada imamo veći kapacitet za brz i efikasan odgovor na ekonomske šokove, Prije uvođenja jedinstvene valute, kuna je već bila snažno vezana za euro, a gospodarstvo je bilo u velikoj mjeri „euroizirano“. U krizi, umjesto da podržavamo rast, često smo morali braniti tečaj naše valute – čak i po cijenu viših kamatnih stopa.
Danas taj problem nestaje. Kao članica eurozone sudjelujemo u odlukama Europske središnje banke, koja – kao što je pokazano tijekom pandemije i dužničke krize, između ostalog – može djelovati brzo i učinkovito.
Ako nas ikada pogodi kriza specifična za Hrvatsku, i dalje imamo veće mogućnosti nego prije. Prvo, ne moramo se brinuti o tečaju. Drugo, vlada zadržava pristup financiranju i, ako je potrebno, može koristiti Europski mehanizam za stabilnost. Ti su alati dostupni samo zemljama sa zajedničkom valutom.
U Hrvatskoj su se cijene, poput nekretnina, prije izražavale u eurima. Dakle, je li javnost bila dobro pripremljena za uvođenje zajedničke valute?
Apsolutno. Hrvati su godinama u praksi koristili euro – neformalno, ali često. To je proizašlo iz iskustava iz 1980-ih, kada se zemlja borila s ozbiljnom monetarnom nestabilnošću.
Euro je uslijed toga postao sigurna referentna točka – koristio se za pohranu ušteđevine i određivanje vrijednosti velikih kupnji poput stanova, kuća i automobila. Kao rezultat toga, javnost je bila mentalno pripremljena za promjenu valute – euro je bio poznat, prihvaćen i široko korišten čak i prije nego što je postao službena valuta.
Hrvatska je sada podložna odlukama Europske središnje banke, koja se prirodno usredotočuje na najveća gospodarstva u eurozoni. Ne predstavlja li to rizik ignoriranja interesa manjih zemalja?
U našem slučaju ta je zabrinutost prilično neutemeljena. Hrvatsko gospodarstvo već dugo "pleše u ritmu" eurozone, pa odluke ESB-a uglavnom zadovoljavaju naše potrebe.
A ako se pojave razlike, imamo na raspolaganju i druge alate, poput fiskalne politike ili makroprudencijalnih propisa. Oni nam omogućuju da reagiramo na lokalna previranja bez potrebe za promjenom smjera cijele eurozone.
Također vrijedi naglasiti da svaki član Upravnog vijeća ESB-a ima jedan glas - bez obzira na veličinu zemlje. U praksi se odluke donose konsenzusom, a ne glasovanjem, što omogućuje stvarni utjecaj na smjer politike.
Jesu li Hrvati dobili bolji pristup kreditima nakon uvođenja eura? Kako su se promijenili uvjeti za kućanstva i poduzeća?
Jedna od najvećih prednosti pridruživanja eurozoni bila je niža cijena zaduživanja. Kako je tečajni rizik nestao i zemlja stekla fiskalnu stabilnost, tržišta su počela doživljavati Hrvatsku kao sigurniju, što se pretvorilo u niže kamatne stope na kredite.
Zanimljivo je da je taj proces započeo čak i prije službenog uvođenja eura. Između 2016. i 2023. godine razlika u kamatnim stopama između naših i njemačkih obveznica pala je za 200 baznih bodova, a razlika između hipotekarnih i korporativnih kredita pala je za čak 300 baznih bodova.
Danas se hrvatske tvrtke zadužuju pod vrlo sličnim uvjetima kao i one u eurozoni – oko 4% (u usporedbi s prosjekom od 3,9%). Ovo je prvi put da se naše tvrtke financiraju gotovo jednako jeftino kao i zapadne tvrtke. Situacija je još bolja kod stambenih kredita – Hrvati plaćaju manje od prosjeka eurozone (2,9% naspram 3,3%).
Sve to znači stvarne uštede i veću konkurentnost – i za tvrtke i za obične građane. Posebno u usporedbi s drugim zemljama u regiji koje nisu uvele euro, Hrvatska stoji vrlo povoljno.
Koji biste savjet dali poljskim donositeljima odluka koji razmatraju treba li se Poljska pridružiti eurozoni?
Prvo, vrijedi odvojiti ekonomske argumente od emocionalnih. U zemljama srednje i istočne Europe nacionalna valuta može biti simbol suvereniteta i identiteta, što može izazvati otpor prema euru. Međutim, to su emocije, a odluka bi trebala biti utemeljena na analizi činjenica.
S ekonomske perspektive, Poljska – kao i druge zemlje u regiji – već je snažno integrirana s tržištima eurozone. To znači da bi zajednička monetarna politika djelovala u skladu s ritmom poljskog gospodarstva.
Nadalje, iako Poljska formalno provodi vlastitu monetarnu politiku, u praksi ima sve manje prostora za manevriranje. Prekomjerne razlike u kamatnim stopama u odnosu na eurozonu mogu uzrokovati odljev kapitala, fluktuirati tečaj zlota, pa čak i poremetiti postizanje inflacijskih ciljeva.
Ne kažem da odluku treba donijeti odmah, ali važno je da se rasprava u Poljskoj temelji na pouzdanim informacijama i analizi posljedica – ne samo kratkoročno već i dugoročno. Povijest pokazuje da konačna odluka često ovisi o širem političkom i društvenom kontekstu, ali upravo zato ekonomisti trebaju pružiti argumente koji će omogućiti da se ona donese svjesno.
Je li uvođenje eura naštetilo konkurentnosti hrvatskih izvoznika?
Naprotiv, pomoglo im je. Tvrtke su imale koristi od nižih transakcijskih troškova, odsutnosti tečajnog rizika i veće transparentnosti cijena, što olakšava trgovanje unutar jedinstvenog tržišta.
Iako se saldo tekućeg računa blago pogoršao u 2024. godini, nije to bilo zbog problema s izvozom. Bio je to rezultat snažne domaće potražnje, koja je povećala uvoz i stabilizirala prihode od turizma. U međuvremenu, izvoz robe nastavio je rasti, pokazujući da zajednička valuta nije oslabila položaj hrvatskih tvrtki na stranim tržištima.
Vjerujete li da je uvođenje eura ojačalo geopolitički položaj zemalja poput baltičkih država? Može li Poljska postići sličan učinak?
Da, euro nije samo ekonomski projekt, već i strateški. Za manje zemlje poput baltičkih država i Hrvatske, članstvo u monetarnoj uniji znači niže troškove, veću stabilnost i jače usidrenje u političkom središtu Europske unije.
U vremenima geopolitičke neizvjesnosti – kao što je bilo nakon ruske invazije na Ukrajinu – zajednička valuta pruža dodatni sloj zaštite. Zemlje koje su nastavile imati vlastitu, slabiju valutu mogle bi biti podložnije špekulacijama, odljevu kapitala ili panici na tržištu.
Euro eliminira taj rizik i jača povjerenje i investitora i saveznika. U tom smislu, za manje zemlje usvajanje eura nije samo ekonomska odluka već i politička.
Hrvatska je usvojila euro unatoč tome što njezina razina razvoja još uvijek zaostaje za prosjekom eurozone. Ne suočavate li se sa scenarijem sličnim Grčkoj ili Portugalu - marginalizacija i stagnacija na rubu zajedničke valute?
Rizik takozvane "periferalizacije" svakako postoji, ali Hrvatska je ušla u eurozonu pod potpuno drugačijim uvjetima od Grčke ili Portugala. Prvo, bili smo puno bolje pripremljeni - godinama smo provodili reforme, bili smo pod nadzorom EU, a naše gospodarstvo bilo je stabilnije i manje zaduženo, kako u privatnom tako i u javnom sektoru.
Drugo, kuna je već bila snažno vezana za euro, pa smo u stvarnosti ionako imali koristi od neovisne monetarne politike u vrlo ograničenoj mjeri. Formalna promjena stoga je bila više tehničke nego radikalne prirode. Važno je napomenuti da podaci pokazuju da od ulaska u eurozonu naš BDP po glavi stanovnika raste brže nego u većini zemalja EU. To znači da nastavljamo sustizati prosjek EU, a ne zaostajati za njim.
Naravno, sama činjenica usvajanja eura ne jamči uspjeh. Izbjegavanje zamke srednjeg dohotka zahtijeva dosljednu politiku, fiskalnu disciplinu i kontinuirane reforme. Međutim, euro pruža čvrste temelje na kojima se može graditi ovaj razvoj.
Neki u Poljskoj tvrde da integracija eurozone stvara "Europu dvije brzine", marginalizirajući zemlje izvan eurozone. Je li to istina?
Ne bih rekao da su marginalizirane, ali činjenica je da puna ekonomska integracija u EU završava pridruživanjem eurozoni. Ovo je završna faza zajedničkog gospodarskog projekta.
Naravno, zemlje izvan eurozone imaju riječ u mnogim ključnim pitanjima - sudjeluju u Vijeću EU i Europskom parlamentu, utječu na bankarske zakone, financijske propise i načela gospodarskog upravljanja. Međutim, ne sudjeluju u donošenju odluka u vezi s monetarnom politikom, jednim od glavnih alata gospodarskog utjecaja.
U konačnici, od svih zemalja EU - osim Danske, koja ima pravo na trajno izuzeće - očekuje se da usvoje zajedničku valutu. Dakle, iz ove perspektive, pridruživanje eurozoni nije "promocija" u elitu, već ispunjenje obveze i ulazak u završnu fazu integracije. Umjesto o "Europi dvije brzine", bolje je govoriti o Europi u kojoj su neke zemlje još uvijek na putu, ali put je jasno definiran.